22.07.2006., subota
KLASICI...
|
Vrijeme je za novi post! Baš gledam u ovaj kalendar kak sam redovna sa postovima utorkom i subotom, pa, et.. Da ne prekinem tradiciju… Nda. Neću danas pisati o vješticama, gatarama i sličnome, spušta se polako mrak, a ja baš nemam previše hrabrosti pisati o paranormalnim pojavama i ljudima… Nekako mi je draže osvrnuti se na nešto što volim, a to su klasici… Hej, hej, čekajte, nemojte otići, nisam mislila na lektiru… Mislim općenito u medijima, u našoj kulturi… Znate da postoje stvari, rečenice, citati, činjenice koje nas upućuju da su iz nekog kultnog filma, mjuzikla, knjige ili pak na neku slavnu osobu, ličnost, znanstvenika… Znate, sve one sitnice, koje kad nekome iznesete, ta osoba ili zna za to ili se čudi odakle vam to… Za one kojima još nije jasno, znate kad u časopisima piše: 5 filmova/ knjiga/ pjesama/ stvari/ mjesta koje morate pogledati/ pročitati/ poslušati/imati/ posjetiti… E, onda vam navedu neke fensi sve to gore navedeno… E, tak vam ja volim, sve to gore navedeno pod glagolima, napraviti ako se radi o nekom klasiku… Jer, glupo mi je raspravljati o nečemu ako se sama nisam uvjerila, a i često se znaju takve stvari pojaviti u križaljkama, časopisima ili samo u običnom razgovoru, zato, nadam se da ću i vas, koji još niste upoznali neke kultne filmove, knjige, serije i ostalo gore navedeno, zainteresirati barem malo za išta od ovoga… Dakle, krenut ću od filma… Godinama sam slušala one pametne komentare tipa, znaš kad u «Casablanci» Humprey Bogart na kraju kaže I think this is beginning of one wonderful friendship… A ja bi samo onak glupo kimnula glavom… E, pa nedavno sam se potrudila i pogledala taj film, sad ga ja preporučam vama, bez tih glupavih komentara, ima i boljih rečenica izgovorenih u tom filmu. Drugi film koji mi se neopisivo svidio je Coppollin «Godfather»… Znam, znam, imate pravo, krvav je od početka do kraja, ali u neku ruku i poseban, ako se samo sjetite Marlona Branda koji svojim oporim glasom glumi mafijaškog bossa Don Vita Corleonea… Ja sam ga gledala u muškom društvu, nekako je onda lakše progutati te krvave scene… Nadalje, ne znam je li itko od vas gledao ciklus «Dirty Harry»… Meni je on poseban zbog dobrog starog Clinta Eastwooda u mladim danima… Mora se priznat da JE bio zgodan… Šta je, tu je… I još jedan antologijski film: «James Bond»… Preporučam samo one sa Seanom Conneryjem i Rogerom Mooreom… Ovi noviji nastavci su previše patetični… I još jedan ciklus filmova, ne znam sjećate li se «Pink Panthera»? Svakako ga vrijedi pogledati… E, sad knjige… Možda će me neki od vas prekoriti zbog izbora, ali, evo knjiga koje ja smatram da treba pročitati… «Ana Karenjina» Lava Tolstoja…. Koliko ste puta čuli u razgovoru da se spominje ona-slavna-prva-rečenica-iz-Ane-Karenjine? Sve su obitelji itd… Vrijedi pročitati… Osobno smatram da nije nimalo dosadna, makar je uvrštena u program svima dragih lektira… Ljudi, to je klasik… Još jedna knjiga koju sam čitala za lektiru, samo zbog onih par bijednih činjenica o knjizi i alegoriji je Danteova «Božanstvena komedija»… Ja mislim da je zaslužila više prostora, a rijetko srećete knjigu u kojoj se zahtjeva duboka koncentracija ( za zagrijavanje moždanih vijuga..) Dalje, pogađate, tu je svima dobro znani «Gospodar prstenova», a uz njega i «Harry Potter», bez obzira na sadašnju popularnost, vjerujem da će postat klasik dok ja budem imala unuke… I zadnja knjiga po mom izboru je «David Copperfield»… Obrađivali smo ga prošle godine na satu engleskog i bilo je blesavo kad nitko nije znao kak završava i o čemu se tu uopće radi… osim mene, ali bila me sramota, pravit se pametna… Kasnije teacherica nije mogla doći sebi kad je čula da sam ja tu knjigu ipak pročitala… Kuda ide to naše društvo… Što se tiče mjuzikala, na sve njih su me navukli starci, kad sam još sa 9 godina gledala «Kosu»… I sad ju često volim pogledati i uvijek cmoljim na kraju… Idući favorit je «Groznica subotnje večeri», a preporučam i nastavak «Stayin alive» sa odličnim Travoltom, a pogledate li i «Briljantin» ( prvi dio, drugi je katastrofa ), zaljubit ćete se u mjuzikle… I još dva, meni posebno draga, koja sam nedavno gledala u originalu ( u bolnici za plućne bolesti, imali smo TV u sobi i satelitsku ) su «Čarobnjak iz Oza» i «Singing in the rain»… Dakako, najdraža scena iz potonjeg mjuzikla je kad Gene Kelly onak slatko skače po lokvicama i poigrava se sa kišom…  E, sad, navest ću još osobe koje su, barem meni intrigantne, tu prvi spada Luj XIV, Kralj Sunce… Zatim Jim Morrison i Marlinka koja je prva stvorila onaj klišej koji danas kopiraju Pamela Anderson i njoj slične… Tko bi pametan još držao donje rublje u frižideru? A, njoj se prvoj i digla ona bijela haljina u «Neki to vole vruće»… Zato je posebna, ne zato što joj se digla suknja, već što je polako počela razbijati čednu Ameriku… I još, Charlie Chaplin, meni jedan od najdražih komičara svih vremena, vjerujem da njegove gegove nitko ne može danas kopiarti niti izvesti bolje od njega samog… Dalo bi se tu još nabrojiti slavnih ličnosti poput Picassa ( koji je rođen tak da su mu gurnuli cigaretu u nos, jer nije disao ), Houdinija, Einsteina, Valentina ( glumac nijemog filma ), Hemingwaya….E, sad da ne ispadne ova lista subjektivna, molim vaše prijedloge i mišljenja, koga smatrate kultnom ikonom ili pak koji klasik u društvu vrijedi spomenuti, bio on knjiga, film ili nešto treće… |
18.07.2006., utorak
GATARE...
|
Ovo je prvi put da se ne moram na nešto žaliti… Znate, vrijeme, vrućine, dosada i te stvari… Jedino što ne znam pisati uvode u post, jer, nisam jedna od onih koje grunu iz neba pa u rebra, uvijek se držim onog pravila pisanja sastavaka sa satova hrvatskog… Živjela profa! Hm, možda ipak malo pretjerujem… Uglavnom, da se vratim na temu… Dok ja vama sad pišem, a u pozadini sviraju Status Quo, 10 – tak centimetara ( gledam si u ruke, koja je lijeva koja desna, jer uvijek zaboravim koja je koja strana… znam da zvuči glupavo, ali… ), dakle, desno od mene, leži bakin stoljetni kalendar… Ili bolje rečeno… Sanjarica… Iskreno, ježim se te knjige i koliko god me uvjeravali da je to čisto praznovjerje, ipak mi takve stvari izazivaju neugodne trnce duž leđa… A zašto, pitate se… E, pa razlog je jednostavan… Odrasla sam među gatarama… Ne, nije baka… Ni mama… Tri gatare su mi obilježile djetinjstvo. Još kao klinka od nekih 5 godina, često sam dane provodila na čuvanju kod susjede lijevo od nas. Ona je bila druga žena mog susjeda ( više nije, sused se ponovo oženil ), a osim što je voljela gatati ( pogotovo iz kave ), imala je i takvo ime: Stoja. Al ne onak, Stoja, nego bi ona to oteeegnula, pa je bila Stoooja… Kad se samo sjetim koliko sam se puta naslušala onoga: « Joooj, moj Joooco ( tak joj se muž zvao ), piše mu u talogu da će biti svašta noćas… Kaaad me dohvati…» Stvarno je bila seksualno napaljena ko puška… I stvarno sam se svega i svačega naslušala… Bome je i bilo svašta, kad je Joooco završio u bolnici sa moždanom kapi, a ona odjednom isparila… Dobro, preselila se u drugi dio grada, što je moju mamu posebno veselilo, jer je vračala cijelo vrijeme i imala je tako jeziv pogled… To je dakle, bila gatara br. 1… Druga gatara je bila susjeda do nje, Milka… Milka je imala dvije unuke, koje su joj dolazile svake praznike i onda bih ja velik dio vremena provodila s njima. Cure su bile sasvim OK, a to smo mislili i za njihovu baku dok… Pa, sve dok mama nije otkrila neku žutu pločicu, kao saće, na ormariću u kupaonici. I posvađala se sa Milkom, koja je na kraju priznala da je to stavila dok smo mi bili na moru… Srećom da je mama išla pravit ljetnu generalku… Gatara broj 3 i žena koja je uzrokovala svojim vradžbinama pravu pomutnju u mom malom životu… Burazova krsna kuma Štefica… Zamislite vi to… Krsna kuma… Sve je počelo mojim noćnim morama, svake noći sam sanjala iste snove: da velike, debele mreže padaju na mene i da stojim u nekoj sobi koja se smanjuje i guta me… Budila sam se u suzama, stara me i doktoru vodila, što se toga tiče, bila sam zdrava… Mjesecima sam se bojala noći i tih snova… A onda je mama odlučila potražiti pomoć sa druge strane… Našli smo staru gataru, bakicu koja je iz graha pročitala da me urekla mlada žena, visoka, malo pogrbljena i bliska obitelji… Uputila nas je neka stara spakuje moju odjeću, od svake vrste po jedan komad i odnese u crkvu svećeniku, neka ju posveti… Samo se vi smijte, mislite li da poslije nisam mirno spavala? Ko beba. A svaki kumin dar nisam zadržala… Bacile smo ga u smeće… Zadnji put je bila kod nas prije 9 godina… Odonda, ja problema više nemam… Pa, vi sad nemojte vjerovat u magiju i uroke… Ima tu nešta… Bez obzira na sve, njih su dostigle njihove vradžbine: Stoju sam nedavno vidjela, izgleda ko skeleton, a navodno ju novi muž i tuče, Milka je trenutno u bolnici, šlagiralo ju je, a Štefica se udala za pijanca, dok joj je u međuvremenu tata umro… Ne veselim se ničijoj nesreći, ali nije mi jasno, kako netko može vračati i gatati i uništavati druge ljude na takav način? Vjerujem u Boga, ali vjerujem i da postoji neka negativna sila koju one koriste za takve stvari… Prije mjesec – dva sam sanjala zmije i onak, vrisnula sam i probudila se i moja stara, šta će, nego mi drugi dan gurne dva češnja bijelog luka pod krevet… A sinoć, spletom okolnosti, naiđem na informaciju da češnjak štiti od vampira… I uroka, pretpostavljam… Blago meni. E, sad, evo napisat ću vam par primjera za snove šta znače… Za one koji nisu potpuno praznovjerni… Hahaha… Meni se još nijedanput nije nijedan san ostvario prema toj sanjarici i odgonetavanju snova, no možda vi budete bolje sreće… Dakle… Alkohol – dug život ; Piti ga – lažni prijatelji Anđeo – vidjeti ga – sreća ; Biti anđeo – bolest Apostol – slavlje kod rodbine Auto – vidjeti ga – dobre vijesti; Voziti se – napredak u radu Balon – neostvarene želje ; Puno balona – čuvaj se lažljivaca Barka – past ćeš u iskušenje Bibliju čitati – umrijet će netko od tvojih bližnjih ( Ajme, koje proročanstvo!! ) Bježati – brige i teškoće Bježati, a da ne možeš pobjeći – zapao si u velike spletke ili ih očekuj Blizanci – oženjenima sreću, neoženjenima brigu Blud provoditi – dobro zdravlje Brojeve sanjati – kupi takvu srećku, pa ćeš dobiti Cesta – vidjeti je dugu i čistu – sreća iz daljine Ciganin – čuvaj se laskavaca Ciganka – što tajiš, saznat će se Čitati – bit ćeš nagrađen za svoj rad Čokolada – neprilike Čudovište sanjati – čeka te blagostanje i dobitak Dadilja – očekuj zlo u kući Dijete – sreća Dimnjačar – vjesnik važnog događaja Dolina zelena – radost Dozivati nekoga – bolest Dugme – dobitak Duhan pušiti – kloni se od poznate žene Duhove bijele vidjeti – šteta Đavao – vidjeti ga – uspjeh u trgovanju Galeb – neočekivano pismo izdaleka Gitara – bit ćeš u ugodnom društvu Grob – pomirba sa obitelji ; Ležati u grobu – čuvaj svoj novac ; Uređivati ga – sreća i radost Grudi djevojke – ispunjenje želja ; Grudi žene –iznenađenje Harfu svirati – mnogi vam zavide Izvor bistar – sreća u ljubavi Jad – velika radost Jecati – dobra vijest Kapa – novac Kaput – ići ćeš na put Kavez – započeto ćeš sretno završiti Klavir – radost Kosa – glas o smrti Krabuljni ples – opasnost ti je u kući Krastavce jesti – ljubavni uspjeh Lutati po labirintu – čuvaj se svojih prijatelja Leptir – nenadana radost Lutati po šumi - sklopit ćeš veliko poznanstvo Magla, gusta – sreća Miris ugodan – bit ćeš u gostima Milovati nekog – sreća i radost Mrtvac – skora svadba Mrtve vidjeti i s njima razgovarati – radost poslije velike tuge Neprijatelja vidjeti – brige tamo gdje ih ne očekuješ Novac brojiti – sretno rješenje brige Oči crne – ljubavne nezgode ; Oči plave – velika ljubav Otrov – upast ćeš u tajno ogovaranje Papuče – netko te željno očekuje Plesati na zabavi – plakat ćeš Pustinjak – ne vjeruj dobivenom obećanju Rasrditi se u snu – svađa Ruže – radost |
15.07.2006., subota
TURAM, GURAM, PA NEĆE DA UĐE, MOJE NOGE U CIPELE TUĐE...
|
Eh, pa da se javim… Nešto me ovi vreli ljetni dani bacaju u ludilo… Ozbiljno… Gubim živce i odbrojavam dane do odlaska na lijepi plavi Jadran. Čak sam i naručila dva badića iz Neckermanna ( obožavam katalog – šoping, nisam vam ja za ona presvlačenja u skučenim kabinama u trgovinama i zgrožavanja same sebe nad onim nenormalnim ogledalima…), hm i to je nekakav dobar znak, jel… Još da kupim neku dobru kremu za sunčanje… Zapravo, ja vam ne vjerujem u ta sranja za bolje tamnjenje, sad ću ja vama otkrit bakin domaći recept za tamnjenje bez po muke… ali, pssssst, to je naša mala tajna… Dakle, kad se idući put zaletite u trgovački centar kupite: 1 kg limuna 1 kg mrkve 1 l maslinovog ulja I treba vam velika prazna staklenka… Lijepo narežete cijele limune na kolutiće ( sa korom ), naribate mrkvu i sve to lijepo zalijete sa maslinovim uljem, stavite u staklenku i negdje na prozor, gdje ima sunca… Nakon 15 – tak dana procjedite smjesu i… spremni za plažu! Opet sam skrenula sa teme, baš sam, ono… I tak, dok ludim u ovim vrelim danima, baš sam razmišljala…. Jeste li vi jedni od onih koji skupljaju cipele u ormaru, a vječito su u jednim šuzama? Ja jesam… Zapravo, otkako je vruće, ne izlazim iz plavih japanki koje je stara još prije par godina kupila u DM.u… I tak, dvajst šestog šestog, slavila ja brzdej i izađem dopodne sa curama na kavu… Ono, nema problema, povezla se ujutro sa starim, jel, kak ide na posao, pa da ja ne idem pješice za bezveze… Da vam prvo objasnim, živim u malom gradiću, kojeg cijelog moš obići za desetak minuta, pa je meni, recimo 2 km od centra puno… Toliko o mojoj percepciji udaljenosti… Ugl, otišla ja sa društvom na kavu i sad hoću se dignuti da platim račun, kad pukne japanka i to na onom gornjem dijelu koji spaja dva kraja… Ma znate na koji dio mislim, ne? I pita mene frendica šta ću ja sad, kažem ja, pa pješice ću kući… Kaže ona, jel bosa, a ja sva važna, pa da, jao, pa nismo u džungli da ću se napikat na neku beštiju… I platim račun i bosa izađem na vreli pločnik… I bilo OK, dok sam bila u hladu, kad ono na suncu… Ajme, majko moja, vrelo da ne moš stajat… A nigdje hlada… I uhvatim ja trčat ko manijak, prođem nekih 20-tak metara i ugazim u travu, samo da nisam na vrelom betonu i nazovem starog… A ono, prizor je bio baš za 10, jer sam stajala na mjestu gdje se obično stopira, u prugastoj haljini, bosa, sa grimasom boli na licu… A par koraka od mene stoje dva čiče kraj traktora, gledaju u mene i vrte glavama… Vrtila sam i ja cijelo popodne, dok sam zamatala tabane i mazala ih sa Aloe Verom… I, ajd, prošlo par dana, ja i zaboravila na to, kad sam išla po svjedodžbu… Ovaj put sam uzela bijele balerinke koje mi već godinu i nešt stoje u ormariću…  I sva zbigecana, nakon kilometar i nešt, osjetim kak me žuljaju… Bol je postala neizdrživa, pa sam bila prisiljena, dosta blizu škole, skinuti balerinke i opet, pogađate – bosa prehodat… Ajd, fala Bogu, bilo je rano dopodne, pa nije sunce još zapržilo… Uf, taj sam put baš bila bijesna ko ris! A staroj žao, pa sam onako bosa otišla s njom do prve trgovine i kupile smo dva para japanki poslije… I ajd, dokotrljala se ja do kuće i sve OK… Ali, to još nije sve… Tko bi pomislio da će te boli prestat… Prošli tjedan idem ja do grada, popodne i uzmem neke jebene bijele japanke sa cvijetom koje je stara kupila, pa eto, da ne ispadne sad da bezveze stoje u ormariću… I opet, na pol puta, počnu žuljat i to sa strane… Ja gotova… Ono, skoro dobila fraz! I kupi stara jučer još tri para i to kod Kineza… Mogu vam reći da me te cokule nisu još iznevjerile… Baš sam si razmišljala zašto imam toliki peh sa cipelama ovo ljeto… Možda me kažnjavaju zato što ih ne nosim? Hm, tko zna… Pa, eto, ako nekome budu falile japanke, ja imam šest pari… Pa si birajte…. Hehehehe… |
11.07.2006., utorak
MOJA PUTOVANJA, MOJI SNOVI...
|
Evo… Već osjećam potrebu da vam pišem… Ovisnost i obveza koju volim kod bloganja… Otkrit ću vam… Blogala sam i prije, ali prestadoh nakon jednog ružnog incidenta… No, međutim, vratila sam se… Ne mogu bez blogova i kad gledam koliko se preko njega mogu povezati sa frendicom na drugom kraju Hrvatske ( Janis, mila, da, to si ti! ) i da mi on omogućuje da upoznam još divnih i meni sličnih ljudi, koje u svojoj okolini ne mogu tako često pronaći… Toliko o meni, da se ne bi netko još našao uvrijeđen… Vjerujte, nakon 8 mjeseci bloganja, triput mijenjanja adrese, shvatila sam da ću blog održati na životu samo ako si odrežem jezičinu… No, dobro, da ne budem prestroga sama sebi, ovaj put nikome, dobro, gotovo nikome nisam dala adresu… Ne dam se više nagovarati tobožnjim dušobrižnicima na otkrivanje svoje aktivnosti na ovom blogu, da bi me kasnije ismijavali… A, ne… Počinjem od početka i želim da me i vi tako gledate… Dakle, sad ću prijeći na temu o kojoj htjedoh danas pisati… Btw, naviknite se na to da volim pisati duuuuge postove, a isto toliko i filozofirati… Ugl, o čemu htjedoh pisati? Dakle… ( duboko udišem i razgibavam prste… lete po tipkovnici… ) Volim putovati… Al, ono, stvarno… Zato ću vam danas pisati o svojim putovanjima, onom malenom djeliću svijeta koji sam ja proputovala… Prvo putovanje izvan granica Lijepe Naše bilo je u Sloveniju, međutim, toga se ne sjećam, bilo je to ratno razdoblje, a ja samo godinu dana stara… Kaže stara da smo bili na nekom lijepom izletištu blizu Ljubljane i da je u istom hotelu bio i Aki iz Parnog Valjka i Josipa Lisac, ali to meni apsolutno ništa ne znači… Jednostavno, ne sjećam se… Btw, da ne pomislite da smo se išli ladat tamo, bježali smo od groznog rata koji je bjesnio… Prvo putovanje koje ja pamtim bilo je u obližnju Mađarsku, neke '94., '95., kad se za jeftine forinte itekako mogao obavit dobar šoping… Ali, to je bilo sa starcima, tak da se ne računa… Mislim, donekle… Moje prvo ( po treći put, uh!) samostalno putovanje bilo je u 7. razredu… Putovali smo u Firenzu, 3 dana, preko veze naše profesorice iz talijanskog… O, duše ti, tri dana bez staraca, nas pun autobus djece željne slobode i nesputanosti… A profa bila labilna, popustljiva i tako, nakon nekih 15 sati vožnje i zajebavanja u busu, smjestili su nas u neki stari hotel u stilu 70-tih ( znate, one zelene tapete, crno – bijeli TV-i i sl.) na obroncima nekih 50 – tak km od Firenze… Obožavali smo večeri, nijednu noć se nije spavalo, brijanja, zajebancija u liftu… Sad kad gledam, žao mi je što nisam spavala, da se razumijemo, nisam brijala ni s kim, već provodila vrijeme u razgovoru sa zebnjom da ne zaspem i ne završim sa kaladontom na faci… No, da, gdje sam stala? Da, sad mi je žao što sam te firentinske znamenitosti prehodala ko zombi, zijevajući napola spuštenih kapaka…  Ipak, unatoč tomu, neću zaboraviti onaj prekrasni zalazak sunca na Ponte Vecchio i večer koju sam provela sa frendicom sjedeći na Piazzi della Signoria, dok smo poskrivećki, gladne i promrzle ( bio je studeni ) vadile čips iz ruksaka i na mahove jele, dok se ne bi pojavio policajac koji je pazio da nitko ne jede i ne pije blizu umjetnina… Jer, ako bi koga primijetio, došao bi na metar do te osobe i zazviždao da svi čuju… Nije nam se to svidjelo… I u Pisu smo «skrenuli» na povratku kući… Nda, vratili smo se kući umorni, razmazane šminke i bez potkošulja usred zime…Mislili smo da smo otkrili svijet… Međutim, iduća ponuda naše profe bila je razmjena sa Talijanima blizu Rima… Mi gotovi… Sad smo bili tri godine stariji, srednja škola se počela zahuktavati, a mi puni euforije… Rim? Sedam dana? Bez staraca? Naravno da pristajemo! Tako smo mi prvi primili Talijane iz đavolje kese ( bili su puni predrasuda prema nama, nenavikli na hrvatske specijalitete i užasno zahtjevni…) i ajd, izdržali smo ih tih sedam paklenih proljetnih dana… U međuvremenu, posjetili smo sa razrednikom Graz i Beč… Graz me se dojmio samo kao dobar šoping centar ( živjeli HM i C&A!!), ali Beč me iznenadio… Više neugodno nego ugodno, zbog svih onih pankera sa buldozima i upozorenja neka se čuvamo, posebno u podzemnoj… Kao da smo igrali rulet… Nikad nisi znao u kolikoj si opasnosti i koliko riskiramo… Ali jedno od ugodnih iznenađenja je definitivno bio Schonbrunn…  Jebeno, da se izrazim, ali eto… Uživala sam ondje, otputovala kroz vrijeme… Na tom putovanju smo bili relativno dobri, ma, znate na što mislim, na alkohol i to… E, na jesen nas je čekao Rim! Božanstveno! I razmjena, tj. spavanje u obitelji moje vršnjakinje Talijanke… Nisam znala što me čeka… I vraški sam se iznenadila… Dok smo se gotovo 24 sata tankali sa busom kroz talijansko gorje, bili smo sretni i veseli, daleko od zahtjevnih staraca, čekala nas je pustolovina… Da, figu pustolovina, kad su nas razdvojili ( svatko u jednu obitelj, a neki su putovali i 100 – njak km dalje; Talijani imaju drugačiju percepciju udaljenosti od nas…) prvi put u životu sam se osjetila tako sama… U nepoznatoj obitelji, svi su bili dobroćudni i ljubopitljivi, nutkali me sa talijanskim smećem od hrane ( da oprostite, sve preslatko, preameričko i presuho ), a meni su tako falile mamine masne krmenadle sa pečenim krumpirom i domaća juhica… Sve nepoznato, bez prijatelja koji su bili udaljeni 50-tak km… Prvu večer nisam znala kako pustiti vodu na pipi, a bilo me sram pitati, pa sam nekih pola sata odgonetavala kako se pušta… I uspjela… Jeeee! Onda je došlo na red upoznavanje susjeda, rođaka, a ja sam se samo htjela zavući u krevet i spavati… I… probuditi se kod kuće, sa maminim prstima u mojoj kosi… Jebena prva večer… Jedva sam dočekala jutro i da se ponovo svi okupimo… Tjeskoba je nestala i zamijenila ju je radost što opet vidim svoje društvo… Djevojke koje u školi nisam ni doživljavala, sad su mi bile najbolje frendice… Bile su MOJE… Hrvatice… A Rim, Rim je nešto posebno i to je jedan od razloga zašto ne žalim što sam se upustila u razmjenu… U dva dana smo obišli cijeli stari dio, uuuu, kako su me stopala boljela, no nema veze, vidjela sam Vatikan, Fonatnu di Trevi i sve ono što sam dosad viđala samo u BBC-ijevim dokumentarcima…  Nakon sedam dana, ludih sedam dana, vratili smo se kući… Nisam mogla dočekati da izljubim i izgrlim majku i najedem se domaće hrane… I… zadnje, ovogodišnje putovanje, na nagovor našega razrednika, bilo je u Pragu… I Dresdenu… Četiri paklena dana u Pragu, danju razgledavanje, noću kupanje u alkoholu i znamenitom češkom pivu…  Voljela bih se koji put vratiti tamo ( ne zbog onog preslatkog Njemca kojeg sam zbarila…hehehehe…već zbog toga što 4 dana nisu bila dovoljna…) u onaj socijalistički hotel, gdje možeš i za večerom ostati bez safta za tijesto ( kolko su škrti i štedljivi) i gdje je WC papir toliko tanak da ti prst propadne dok brišeš dupe, ali, svidjelo mi se, bez obzira na češku neljubaznost i nestrpljivost u nekim trenucima, svidio mi se Prag… I, eto… Sad čekam… Čekam iduću ponudu za putvanje… Možda to bude u Gardaland u Italiju ( živjela profa!!!) ili na maturalac na relaciju Ohridsko jezero – Grčka – Južna Italija ( živio razrednik!!)… Ugl, pisat ću vam… Dakako… |
08.07.2006., subota
KIŠA...
|
Obožavam kišu… A vi? Pogotovo onu ljetnu, toplu, koja ispire sve pore duše i tijela izmučene realnošću i surovošću života… Kiša, nešto tako čisto i osvježavajuće…  Međutim… Priroda je velika nepoznanica, još uvijek… i pokušava nas upozoriti… Tutnjavom gromova…  Zapravo, moram vam priznati nešto… Ja se bojim gromova i evo, baš danas stojim na balkonu, a ono crni oblaci se nadvili, a negdje u daljini sijeva… Hm, za kojih pola sata će to doći i do nas, kontam si… Stara zove, stavi veš sušit, želim se pobuniti, ali mama, pa grmi, kiša će… Ma, kakvi, svejedno je natkriveno, neće pokisnuti… Snuždeno nosim škaf van, a u sebi se stidim priznati da me uznemiruju munje… I grmljavina… Pa, što, to je samo zagrijani zrak koji se širi… Aha, zajebi ti to, mislim si dok prostirem ručnike… Miriši Coccollino… Sjetim se dokumentarca National Geographica o munjama i curi koju je grom strefio na koncertu od 30 000 ljudi… Sjetim se njezine opečene face i zamotanog tijela u razne gaze… Ili pak, žena koju je triput opalio grom, sva tri puta dok je prala suđe… Hm, možda izlazak na balkon i nije tako loša stvar… Uzimam kvačice i stavljam majice na štrik… Kvačim ih, a ono… grmi… Zastanem. Želim povikati: «Ajde, opali me, šta čekaš, hajde!» Osjećam da sam na piku… Ne znam čega, prirode, valjda… Opet zagrmi i zasijevne… negdje u blizini… Nestane struje na trenutak…. O-o-o… A da ipak uđem u kuću? Ma, ne, pa ni mala djeca se više ne boje groma… Počinje pljusak… I grmi… A, ja, onako, fascinantno ostavim sve, kvačice poispadaju na pod… I gledam… Gledam kišu, gledam kako munja para nebo… «Eto, ako hoćeš, opali me… Svejedno mi je dosadno u životu… Heheh…», smijem se sama sebi i svom dječjem strahu… I, nakon par minuta, sva ta bijesna čarolija nestade… Kiša se pretvara u kišicu, oblaci nestaju… Razmišljam si… Nije li nas to priroda pokušala upozoriti? Na sve one nuklearke i smrdljive tvornice… Na naš kraj… What have they done to the Earth? What have they done to our fair sister? Ravaged and plundered and ripped her and bit her Stuck her with knives in the side of the dawn And tied her with fences and dragged her down… Eto, naša fair sister je naša Zemljica… No, da se vratim na temu… Kiša je za mene nešto toliko iscjeljujuće… Dobro, osim kad vas zatekne na pola puta do kuće, bez kišobrana i sa dvije vrećice sa hranom u rukama… I opali svoj Atlantski pljusak… Hahaha…. Svako zlo za neko dobro…  Until next time... |
25.06.2006., nedjelja
ONE STEP BACK....
|
Gledam ovaj prazan komad papira i ne znam kako početi… pitate se što? Pa… svoj životopis, biografiju, nazovite to kako hoćete… Uglavnom, i ne bi se puno toga dalo napisati što zbog toga što nikada nisam nikoga spasila iz goruće zgrade sa jedanaestog kata ili pak oživila nekoga umjetnim disanjem… Zapravo, neću se posebno predstavljati, sve što vas bude zanimalo otkrivat ćete u mojim postovima… No, da ne duljim sada sa uvodom, bacit ću se na jednu zanimljivu temu… Naime, jeste li primijetili kako se sve vraća na staro? Nekako nas ovaj život baca u kolotečinu kontraindiktornosti… Niste me skužili? Ovak… Živimo u vremenu kad svi nekud žure, jure, u glavi je samo POSAO, POSAO i POSAO… I norma… A s druge strane, sve više se okrećemo alternativi: akupuntura, yoga, makrobiotika… I recimo moda… Sad su odjednom starke u modi, poderane traperice, šašave hippie majice… Heej, heej, ljudi, nitko ne pita ni rockere ni pankere ni hippike za autorska prava… A meni se te socijalne kulture toliko čine onim što je ljudima oduvijek nedostajalo – hrabre i revolucionarne… Uzmite samo hippijevce – toliko su se zalagali za mir u svijetu, bez obzira što su pokrenuli revoluciju seksa i droge, pa Bože moj, to je ljudima oduvijek bila skrivena strast, a zašto se onda ne bi pokazala i javno? Fali nam toga danas, mislim ne seksa i droge, već ljudi kojima je stalo da se uspostavi mir u svijetu i da se ne ratuje više… Jebeš ti i mirovne misije i ta sranja, kad je svuda glavni – novac… Tko ima novca, ima moć… To nam je svima jasno još i iz školskih udžbenika iz povijesti… Šteta što se povijest ponavlja… Nda, ja, tipično za mene, skrenula sa teme… Da, ne znaš u koji bi segment života zavirio, a da nema «one step back» pravila… Evo, glazba… ne pratim baš pretjerano tu glazbenu scenu, niti stranu niti domaću, ali kad pogledaš, rock današnjice se zavlači sve više i više pod kožu… Uzmite samo Rolling Stonse, pa već su dvaput otkazali koncerte zbog padova, lomova… A ljudi ih vole, makar su već u poznim godinama… Ah, tko ih ne bi volio? Sjećate li se vi one «revolucije boy i girl bendova» krajem 90 – tih? Čovječe, Backstreet boysi, N'Sync, Britney, Christina… A pogle ih danas… Svi se raspali, Britney nuna bebača, BSB su kao još aktivni ( fali im love, ne), N'Sync više ni ne postoji, a Christina se tu i tamo negdje pojavi… A stari rockeri su još uvijek aktivni… Eto, što je kvaliteta… Možda je to zbog toga što su ljudi nekad imali više vremena za sve, svijet je bio usporen, nije se toliko radilo… Pa su imali vremena komponirati pravu glazbu, kvalitetnu odjeću ( Levisice ) i obuću ( sjetite se samo dr. Martensa..)… Eto, nedavno imadoh priliku biti nekoliko dana sa jednom predivnom i posebnom osobom, koja me je naučila da status današnje pjevačice ne mora značiti i dobar glas… Nisam ni skužila da se Anastacia u većini svojih pjesama opako dere više nego što pjeva, da se razumijemo, ženska ima super glas, ali ga možda u takvim pjesmama ne može izrazit kako Bog zapovijeda… Ne znam, možda sam ja previše nostalgična, ali meni se sve nekako vraća unatrag… Dakako, u onaj sjajni raspon od 60-tih do 80-tih… Eto, ne znam o čemu još pisati, mislim, za prvi post bi bilo i više nego dosta… Možda sutra postanem mrvicu pametnija… Hm, Hm… Uživajte koliko možete na ovoj žegi, bacite se u najbližu nakupinu vode, bila to kada, more, potok, rijeka, jezero ili kanta leda… Nda. Ljubim vas… Peace. |
